CEDH · PRESS;ADMISSIBILITYDECISIONS;ENG — 8 avril 2004

.s3ABFC313 { font-size:10pt } .s598389F9 { margin-top:0pt; margin-bottom:0pt; text-align:center; font-size:12pt } .s29100277 { font-family:Arial; font-weight:bold } .s9E7DF94A { margin-top:0pt; margin-bottom:0pt; text-align:right; font-size:12pt } .s2EF62ED2 { margin-top:0pt; margin-bottom:0pt; font-size:12pt } .sBB9EE52A { font-family:Arial } .s85646119 { margin-top:0pt; margin-bottom:0pt; text-align:justify; font-size:12pt } .s4DDA3AA3 { font-family:Arial; font-weight:bold; font-style:italic } .s7ED160F0 { text-decoration:none } .s3DC36BA9 { font-family:Arial; text-decoration:underline; color:#0069d6 } .s6DCE261A { font-family:Arial; font-size:6.67pt; font-weight:bold; vertical-align:super; color:#0069d6 } .sF6A12959 { width:33%; height:1px; text-align:left } .s32563E28 { margin-top:0pt; margin-bottom:0pt } .s653E6C45 { font-family:Arial; font-size:6.67pt; vertical-align:super; color:#0069d6 } EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   183 8.4.2004.       Priopćenje tajnika Suda za tisak     ODLUKA O DOPUŠTENOSTI PREDMETA KOVAČIĆ I DRUGI PROTIV SLOVENIJE   Vijeće Europskog suda za ljudska prava je proglasilo dopuštenim predmete Kovačić i drugi protiv Slovenije (zahtjevi br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99). Odluka Suda o dopuštenosti, koja je danas postala javna, dostupna je samo na engleskom jeziku. Priopćenje za tisak i kopija odluke dostupni su na internet stranici Suda: http://www.echr.coe.int.   Podnositelji zahtjeva   Predmet se odnosi na tri zahtjeva podnesena od strane hrvatskih državljana, između ostalih i gospodina Ive Kovačića.   Pregled činjenica   Prije raspada Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) 1991. godine, podnositelji zahtjeva ili članovi njihovih obitelji uplatili su novac u konvertibilnim stranim valutama na štedne račune u podružnici slovenske Ljubljanske banke u Zagrebu.   Prema zakonu koji je u to vrijeme bio na snazi, devizna sredstva pohranjena u komercijalne banke u SFRJ u pravilu su se prenosila u Narodnu banku Jugoslavije (NBJ) u Beogradu. Za devizna sredstva na računima jamčila je SFRJ. Uslijed monetarne krize, podizanje deviznih sredstava s takvih tzv. «računa stare devizne štednje» sve se više ograničavalo zakonima donesenim tijekom 80-ih i ranih 90-ih godina. Od tada podnositelji zahtjeva i članovi njihovih obitelji u pravilu nisu imali pristup novcu na svojim računima.   Nakon što su Slovenija i Hrvatska postale nezavisne 1991. godine, Hrvatska smatra da je novčane obaveze prema štedišama hrvatske podružnice Ljubljanske banke dužna preuzeti ili sama Ljubljanska banka ili slovenska država. Slovenija, međutim, smatra da te obaveze trebaju biti raspodijeljene prema sporazumu o sukcesiji između pet država slijednica bivše Jugoslavije. Procijenjeno je da ukupna svota novca u konvertibilnim stranim valutama na štednim računima hrvatske podružnice slovenske banke iznosi približno 150.000.000 eura s kamatama, te da je riječ o 140.000 ulagača.   Postupak   Zahtjevi su podneseni 17. srpnja 1998, 2. lipnja 1998. i 24. prosinca 1998.   Sud je 21. svibnja 2001., u skladu sa člankom 36. stavkom 2. (miješanje treće stranke) Konvencije te pravilom 61. stavkom 3. Poslovnika Suda, odobrio Vladi Republike Hrvatske sudjelovanje u postupku.   Usmena rasprava o dopuštenosti i osnovanosti navedenih predmeta održana je 9. listopada 2004. Nakon vijećanja, održanog u tajnosti, Sud je jednoglasno proglasio zahtjeve dopuštenima.   Pritužbe   Podnositelji zahtjeva iznose pritužbe koje se odnose na članak 1. Prvog protokola (zaštita vlasništva) uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, smatrajući da činjenica da nisu mogli podići svoju deviznu ušteđevinu s kamatama iz Glavne filijale Ljubljanske banke u Zagrebu predstavlja povredu njihovog prava na mirno uživanje vlasništva. Gospodin Kovačić se također žali da je bio diskriminiran na osnovi svog nacionalnog porijekla, protivno članku 14. Konvencije, s obzirom da su, kako tvrdi, slovenski štediše zagrebačke podružnice mogli podići svoju ušteđevinu.     Pitanja dopuštenosti [1]   Vlada Republike Slovenije osporavala je dopuštenost navedenih zahtjeva iz nekoliko razloga.   - Prvo, Vlada je iznijela stav da pritužbe podnositelja zahtjeva nisu u nadležnosti Suda, s obzirom da su se događaji na koje se one odnose dogodili prije 28. lipnja 1994., dana kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Sloveniju.   Sud je primijetio da je Republika Slovenija nastavila donositi zakone koji se tiču tog pitanja nakon 28. lipnja 1994. kada su Konvencija i Prvi protokol stupili na snagu u odnosu na Sloveniju, prije svega donošenjem izmjena Ustavnog zakona iz 1991. dana 27.   srpnja 1994. Ustavnim zakonom iz 1994. Ljubljanska banka podijeljena je na dvije zasebne pravne osobe, Ljubljansku banku i Novu ljubljansku banku. Posljednja je preuzela imovinu i obveze Ljubljanske banke na području Slovenije. Prvobitna Ljubljanska banka zadržala je, između ostalog, punu odgovornost za devizne račune koji nisu bili zajamčeni od strane Republike Slovenije. Osim toga, kada je Ustavni sud odlučivao o prijedlogu za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona iz 1994, zakon je ostao nepromijenjen.   - Nadalje, Vlada je nastojala dokazati da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili domaće pravne lijekove kako to zahtijeva članak 35. stavak 1. Konvencije.   Sud je ukazao na činjenicu da je Ustavni sud 11. travnja 1996. donio odluku prema kojoj on nije nadležan za odredbe tog Zakona, iz čega proizlazi da ustavnost Ustavnog zakona iz 1994. nije mogla biti ocjenjivana kao takva pred slovenskim sudovima, s obzirom na njegovu ustavnopravnu prirodu.   - Treće, Vlada je iznijela mišljenje da nije poštovan rok od šest mjeseci.   Po mišljenju Suda, pitanje da li su podnositelji zahtjeva podnijeli zahtjev u roku od šest mjeseci nakon donošenja konačne odluke, kako to zahtijeva članak 35. Konvencije, neodvojivo je od pitanja koja se tiču osnovanosti njihove pritužbe prema članku 1. Prvog protokola. Stoga je, kako bi se izbjeglo prejudiciranje, potrebno oba pitanja razmotriti zajedno. U skladu s tim, Sud je povezao pitanje udovoljavanja zahtjevu podnošenja zahtjeva u roku od šest mjeseci sa osnovanošću zahtjeva te je njegovo razmatranje odložio za kasnije.   - Četvrto, Vlada smatra da iznesene pritužbe nisu u nadležnosti Suda, s obzirom da su se činjenice na koje se podnositelji zahtjeva žale dogodile izvan područja Republike Slovenije.   Sud je ustvrdio da je Ustavnim zakonom iz 1994. predviđeno da Ljubljanska banka zadrži, između ostalog, obaveze koje se tiču deviznih računa koji nisu bili zajamčeni od strane Republike Slovenije, dakle onih računa koji su bili otvoreni u bankama izvan Slovenije, te da zadrži odnos sa svojim uredima i podružnicama u drugim republikama bivše SFRJ, istovremeno zadržavajući svoj dio potraživanja od NBJ. Zakon se, dakle, odnosi na devizne račune otvorene u uredima Ljubljanske banke izvan Slovenije, kao što je to slučaj s računima troje podnositelja zahtjeva. Stoga je Sud, bez prejudiciranja svoje konačne odluke o osnovanosti zahtjeva, odlučio odbaciti taj prigovor nedopuštenosti.   - Peto, Vlada je iznijela mišljenje da su pritužbe nedopuštene s obzirom da slovenske vlasti nisu odgovorne za moguće povrede u tim predmetima, te da podnositelji zahtjeva ne mogu tvrditi da su žrtve povreda na koje se pozivaju.   Sud je ustvrdio da je Ustavni zakon iz 1994. utjecao na prava podnositelja zahtjeva te da to čini i dalje.   Šesto, Vlada je iznijela stav da su zahtjevi u suštini isti kao pitanja u vezi kojih je od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) zatražena arbitražna odluka, a od Banke za međunarodna poravnanja (BMP) posredništvo.   Sud je ustvrdio da, čak i pod pretpostavkom da arbitražni postupak pred MMF-om i posrednički postupak pod pokroviteljstvom BMP-a traju te da je riječ o istim pitanjima kao u predmetima pred Sudom, stranke u postupcima pred MMF-om i BMP-om nisu iste kao u postupku koji se vodi pred Sudom.   - Napokon, s obzirom na pritužbe koje se tiču članka 1. Prvog protokola koje su iznijela sva tri podnositelja zahtjeva, te pritužbe koje se tiču članka 14. Konvencije u vezi sa člankom 1. Prvog protokola, a iznio ih je samo gospodin Kovačić, Sud je utvrdio da zahtjevi ne mogu biti odbačeni kao očito neutemeljeni.   ***   Tajništvo Europskog suda za ljudska prava F-67075 Strasbourg Cedex Odnosi s javnošću: Roderick Liddell (telefon: +00 33 (0)3 88 41 24 92) Emma Hellyer (telefon: +00 33 (0)3 90 21 42 15) Stéphanie Klein (telefon: +00 33 (0)3 88 41 21 54) Fax: +00 33 (0)3 88 41 27 91   Europski sud za ljudska prava osnovan je 1959. godine u Strasbourgu od strane država članica Vijeća Europe, kako bi se bavio navodnim povredama Europske konvencije o ljudskim pravima. Od 1. studenog 1998. zasjeda kao stalni Sud, čiji broj sudaca odgovara broju država potpisnica Konvencije. Sud razmatra dopuštenost i osnovanost podnesenih zahtjeva. Zasjeda u vijećima od 7 sudaca ili, iznimno, u Velikom vijeću koje čini 17 sudaca. Odbor ministara Vijeća Europe nadgleda izvršavanje presuda Suda. Detaljnije informacije o Sudu i njegovim djelatnostima možete pronaći na internet stranicama Suda.   [1] Ovaj sažetak, koje je napravilo tajništvo, ne obavezuje Sud.